zwifalon
Old High German
Etymology
From Proto-West Germanic *twīflōn.
Verb
zwīfalōn
- to doubt
Conjugation
Conjugation of zwīfalōn (weak class 2)
| infinitive | zwīfalōn | |
|---|---|---|
| indicative | present | past |
| 1st person singular | zwīfalōm, zwīfalōn | zwīfalōta |
| 2nd person singular | zwīfalōs, zwīfalōst | zwīfalōtōs, zwīfalōtōst |
| 3rd person singular | zwīfalōt | zwīfalōta |
| 1st person plural | zwīfalōm, zwīfalōmēs | zwīfalōtum, zwīfalōtumēs |
| 2nd person plural | zwīfalōt | zwīfalōtut |
| 3rd person plural | zwīfalōnt | zwīfalōtun |
| subjunctive | present | past |
| 1st person singular | zwīfalo | zwīfalōti |
| 2nd person singular | zwīfalōs, zwīfalōst | zwīfalōtīs |
| 3rd person singular | zwīfalo | zwīfalōti |
| 1st person plural | zwīfalōm, zwīfalōmēs | zwīfalōtīm, zwīfalōtīmēs |
| 2nd person plural | zwīfalōt | zwīfalōtīt |
| 3rd person plural | zwīfalōn | zwīfalōtīn |
| imperative | present | |
| singular | zwīfalo | |
| plural | zwīfalōt | |
| participle | present | past |
| zwīfalōnti | gizwīfalōt | |